U
neuspelom prvom pokušaju ulaska na metro stanicu blokiramo karticu i
ostajemo sa spoljašnje strane pokretnih vrata. Dežurni policajac sa
perona priskače u pomoć i otvara nam službeni prolaz na peron. Videvši
sve ovo službenik sa perona počinje sa urlanjem preko razglasa. Bez
uticaja na njegov stav su bila i uveravanja da imamo karte i da nas je
policajac propustio.
Pa
bio nam je prvi put, i normalno je da smo pogrešili. On je i dalje
vikao na pomešanom engleskom i španskom, a umirio se tek kad smo mu se
zajedno sa policajcem izvinuli na "grešci" koju smo načinili.
Po ulasku u metro prišao nam je stariji gospodin i počeo sa pričom: - Vidim prvi se put vozite... komplikovi su ti aparati ko ne zna...
Objasnio nam je da kada otkucaš kartu ona ostaje blokirana narednih dvadest minuta. -
Policajac je ok, nego službenici se jako uvrede ako ih ne pitaš za
savet, vole kad su bitni. Ne bih voleo da steknete loš prvi utisak o
Njujorku... Primite od mene izvinjenje u ime grada Njujorka.
Ovim
smo definitivno bili kupljeni. Kroz nastavak razgovora smo saznali da
je gospodin pravoslavac, polu Nemac polu Grk, a zapravo je pravi
Njujorčanin.
Iako uglavnom ne pronalazim vreme za posetu ovakvim skupovima, uspeo sam da se organizujem i nisam zažalio.
Na E-tvrđavi (u petak) i E-kulturnom centru (u subotu) čuo sam odlična predavanja. Izdvajam prezentaciju Jelene Jovanović i polemiku koju su zakuvali Miloje i Miloš, a rezultovala je paralelnom raspravom na Twitteru.
Iako u petak uveče nisam stigao do Leskovačke roštiljade (za razliku od nekih), proveo sam odlično vreme u niškim kafićima razmenjujući mišljenja sa vrlo interesantnim ljudima. Pored makedonske grupe predvođene Darkom i mikroblogerkom (od 155cm visine) Vasilkom upoznao sam brojne blogere iz Srbije i sada osećam obavezu da pišem više nego ikad. Moram priznati da se konačno osećam blogerom.
Organizatorima želim da se zahvalim na gostoprimstvu i da im poručim da za probleme poput nestanka struje i lošeg vremena slobodno mogu okriviti retrogradni Merkur :).
Još jedan veliki pozdrav svima sa BlogOpen09.
Prekidam pisanje jer ujutru krećem ka Opatiji.
P.S. Izvinjenje svima koji nisu spomenuti u ovom postu, biće druge prilike
Iz turističke zajednice Crne Gore ističu kako ima je cilj da u sledećih godinu dana uđu medju tri top odredišta srpskih turista. Do pre par godina, imali su u gostima većinu srpskih turista. Šta su učinili da ovi više ne dolaze, tj. šta čine da ih privuku ponovo.
U crnogorskom Ministarstvu
turizma priznaju da skupljom ponudom žele da smanje gužve i privuku
samo visokoplatežne goste. (izvor Pregled.com)
Dok su oni smanjivali gužvu (uspešno) drugi su radili suprotno. Grčka, a pogotovo Turska i Egipat prodrli su na ovdašnje tržište sa jeftinim i kvalitetnim ponudama (Setite se samo kakva je averzija postojala prema Turskoj do pre par godina).
Ako svemu ovome dodamo situaciju oko priznavanja Kosova, i dodatnu političku ostrašćenost oko skorog proglašenja nezavisnosti, "Leto među prijateljima" počinje da zvuči prilično neuverljivo.
Priznajem da mi nedostaju i Kotor i Perast i Ada Bojana, ali neću zaboraviti kada me je nakon pola sata čekanja konobar nakrpio što po vrućini tražim pržene lignje: Jel vidiš kako je vruće? Nemaš srca, od kuvarice tražiš pržene lignje. Mislim da će trebati dosta ubeđivanja, pa da Crnoj Gori pružim nov šansu.
Koliko sam čuo komentare, ljudi se ove godine žale da su u Crnoj Gori gradilišta na sve strane, i da se stalno čuje buka i da leti prašina...
A kako se to radi na Tajlandu:
Prilikom čekiranja na recepciji, primili smo izvinjenje od hotelskog menadžmenta zbog mogućeg uznemiravanja. Naime, renoviranje jednog od apartmana je bilo u toku. Zbog eventualnih neprijatnosti dobili smo na poklon flašu vina i dve besplatne večere. Spomenuti apartman je bio oko 300m od našeg smeštaja i ništa nismo ni videli ni čuli (A čak i da jesmo ne bi zamerili!).
E tako se to radi.
Nadam se da ću imati razloga da se uputim u pravcu Montenegra, ali ne zbog tradicionalno dobrih odnosa, već zbog odličnih hotela, korektne cene i vrhunske usluge, i da će to biti što pre.
Šarm koji poseduje ovo, treće po veličini, karipsko ostrvo, pre svega može zahvaliti prelepoj prirodi, toplom karipskom moru i tropskoj klimi, ali i parama koje američka vlada ulaže u razvoj.
Šetajuci po San Huanu, glavnom gradu Porto Rika, naišli smo na restoran u kome je Don Ramon Portas Mingot 1963. osmislio slavan koktel Pina koladu. Nismo zažalili što smo odabrali baš ovaj lokal. Palme banana su spuštale svoje plodove prakticno do samog stola. Hrana, koju smo ovde dobili nas je prosto ostavila bez teksta. Piletina sa anansom je nešto najlepše što sam do tada probao. Omiljeno pice Del Boja iz serije Mucke, Pina Kolada, se jednostavno pravi od mleka, soka od ananasa, likera od kokosa i belog ruma. Što se više leda doda to je bolje. Koktel se ukrašava kriškom ananasa ili listicem agave.
Porto Riko je otkrio Kristofer Kolumbo, ili kako ga ovde zovu Kristobal Kolon, na svom drugom putovanju u Ameriku. Njegov veliki spomenik krasi jedan od centralnih trgova u starom gradskom jezgru. Inače, stari San Huan, izgleda, kako bi se to u žargonu reklo, kao milion dolara. Ušminkan doteran, nasmejan i ljubazan, kada jednom dodete ovamo, poželite da ga nikada ne napustitie.
Najstarija tvrdava u Americi je sagrađena u San Huanu, i podseća na vreme kada su Englezi napadali u pokušaju da je osvoje, a španci iz tvrdave odolevali napadima.Sedeći na zidinama tvrdave, od intenzivnih boja, ostao sam bez teksta. Intenzivno zelena trava i skoro modar Atlantik, nasuprot pastelnim bojama fasada uz obalu. Nigde nisam video toliko veselih boja. Ljubičasta, naradžasta, zelena i plava, sve su ove boje još intenzivnije na jakom karipskom suncu. Okviri oko prozora i vrata u beloj boji, svim tim kucama je zajednickim imenilac, tako da ceo grad deluje veoma skladno.
Pravljen u neka stara vremena zadržao je uzane uličice. Jednom takvom ulicom se stiže do gradske kuće. Prisustvovali smo neobičnoj sceni da neki od lokalnih političara, napuštajuci zgradu u dugačkoj limuzini, pokušava da skrene u ulicu. Skretanje je trajalo par minuta, jer je auto morao par puta da se vraća u rikverc kako bi skrenuo. Grad naprosto nije pravljen za takve automobile.
Grci ga zovu Tira, dok mi ostali koristimo naziv koji smo preuzeli od venecijanaca - Santorini.
Poznat je po ludom provodu, skupim hotelima i magarcima.
Ostrvo
ima oblik mladog meseca, što je posledica erupcije iz 17veka pne.
Zemljotres koji ju je pratio je izazvao cunami visok 200m, koji je
odgovoran za nestanak minojske civilizacije na Kritu. Kažu da se erupcija čula u Skandinaviji, a da je njen pepeo nadjen u Kaliforniji, na Grenlandu i u Irskoj.
Danas je priča potpuno drugačija.
Ako
sa mora dolazite na ovo ostrvo (i avion postoji kao opcija), moraćete brodom ući u grotlo vulkana. A
odatle se možete popeti u grad krivudavim stazama peške ili na
magarcima, a od skoro je u funciji žičara koja polako istiskuje
tradicionalno prevozno sredstvo. Direktan uticaj žičare su stotine magaraca "usidrenih" u podnožju staze. Cena prevoza žičarom i na magarcu je ista. Ko šta voli.
Ono što vas dočeka kada se popnete oduzeće vam dah...
Potpuno bele crkve su jedan od prepoznatljivih simbola Santorinija.
Kuće su nanizane na litici, od kojih su neke pretvorene u luksuzne
hotele. U restoranima će vam ponuditi sto uz ogradu s pogledom od koga
zastaje dah.
Ostrvo je prepuno hotela i restorana čije cene nisu preterano niske. Uostalom na Santorini se ne dolazi da bi se štedelo.
Nakon savršenog dana na ostrvu, čekao nas je savršeni zalazak sunca...
Pre mesec dana na jednoj od naših televizija najavljen je prirodni fenomen koji nipošto ne bi trebalo propustiti. Vest je glasila otrpilike ovako: " 27. avgusta nešto posle ponoći, planeta Mars će se toliko primaći zemlji da će izgledati kao da zemlja ima dva Meseca."
To što sam čuo me je toliko impresionirala da sam u mobilni ukucao alarm, kako bih smanjio šansu da zaboravim da pogledam u nebo. Čudio sam se kako niko iz okoline nije čuo za ovaj događaj, pogotovo, ako uzmemo u obzir koliki publicitet dobije čak i delimično pomračenje meseca, koje nije preterano retka pojava.
Ukucam na Googlu "Mars august" i dobijem informacije o sličnoj pojavi od 27.avgusta 2003: "...Every 15 to 17 years, this happens when Mars is closest to the Sun. On 27 August 2003 they will pass at a distance of 55760000 km or 0.3727 AU (1 AU is the ..." izvor: news.bbc.co.uk
Nakon dodatnog traženja našao sam najavu za događaj koji me je zainteresovao.
Izvesni Bob H. je 24. aprila 2009. napisao email u kome najavljuje izmišljeni događaj, inspirisan astronomskim fenomenom iz avgusta 2003. Ljudi željni senzacije su počeli ovo pismo da šire dalje, a tako je stiglo i do novinara TV stanice sa početka priče.
Moram priznati da sam bio razočaran što neću videti Mars golim okom,
ali bar neću pola noći provesti gledajući nebo i čekajući nebo kao iz
Linčevih Dina.
U nastavku je kompletan tekst iz mejla (izvor: http://urbanlegends.about.com/od/errata/ss/mars_in_august.htm):
Check it out, guess no one will get much sleep in August.
Mars
The Red Planet is about to be spectacular!
This month and next, Earth is catching up with Mars in an encounter
that will culminate in the closest approach between the two planets in
recorded history.
The next time Mars may come this close is in 2287.
Due to the way Jupiter's gravity tugs on Mars and perturbs its orbit,
astronomers can only be certain that Mars has not come this close to
Earth in the Last 5,000 years, but it may be as long as 60,000 years
before it happens again. The encounter will culminate on August 27th
when Mars comes to within 34,649,589 miles of Earth and will be (next
to the moon) the brightest object in the night sky. It will attain a
magnitude of -2.9 and will appear 25.11 arc seconds wide.
At a modest 75-power magnification
Mars will look as large as the full moon to the naked eye.
Kada sam pre par dana slučajno naleteo na reklamu za vodu Evian, ostao sam bez teksta. Koliko kreativnosti, energije i znanja je bilo potrebno za jedan ovakav spot? Postoje snimci koji opisuju sam postupak snimanja. Koga to uopšte zanima? Ja prosto nisam želeo da kvarim iluziju o malim ljudima na rolerima.
Otvaram
oči. Šta ću danas obućI za posao? Zašto je još mrak ? Koliko je uopšte
sati ? Kao da sam pao s Marsa. Stajem na hladan mermerni pod.
Prisećam se sletanja I belboja I blještavog lifta... Pretoplo je. Oseća se neka čudna vlaga, kao memla. Tomiriše
Havana. Sat pokazuje sedam. Promena vremenske zone me je potpuno
pomerilo. Izlazim na terasu I gledam uspavanu Havanu. Kao da smo upali
u neku vremensku rupu (slično kao u filmu Longlieri), pa je potrebno još šest sati da se vreme izjednači. Par trenutaka kasnije pojavljuje se crvenilo na istoku i grad se budi. Kao na znak po kućama se pale svetla. Sve je više automobila na ulici. Čuje se
kubanska himna. Zastava se diže visoko na jarbol. Vojnici u kasarni
ispod nas je pozdravljaju. Havana se budi u 7.15, ja sam svedok.
Šetnja
Malecon avenijom uz more krepi. Prolaze mi kroz glavu kadrovi iz “Buena
viste”, gledam oldtajmere i ne verujem. Ovaj grad izgleda kao muzej -
“Lude 50-te”. Prilaze nam ljudi željni priče: "Odakle ste? Kada ste
sligli?... trebaju vam cigare, ispod cene? Rum?" Iskusni smo mi turisti, ne damo se upecati. Da ne grešim dušu upecali smo se par sati kasnije, ali to već nije za priču.
Kada smo
shvatili ogromnu upornost našeg (samoproklamovanog) vodiča, i kada
nikakva ubeđivanja, da nas pusti na miru, nisu urodili plodom posegao
sam za tajnim oružjem.
(U
to vreme nam je u redakciju, u kojoj sam radio, redovno stizala pošta
iz Kubanske ambasade iz Beograda. Uglavnom se radilo o govorima
političara iz Kubanskog državnog vrha. Na putovanje sam iz nejasnog
razloga poneo pismo sa govorom (na četiri strane) tadašnjeg ministra inostranih poslova Kube.)
Naš pratilac se sledio i odmah nas je napustio, kada je video potpis na dnu pisma, misleći da je ministar pisao meni lično. Kasnije sam shvatio da nije bilo preterano pametno mahati ovakvim pismom u zemlji koja nije toliko slobodna koliko smo mi navikli.
Orjentišući
se prema mapi, tražimo prečicu do centra. Prolazimo prljavim ulicama
punim sveta. Nečitki natpisi ispred pojedinih haustora i desetine ljudi
u redovima za hleb, ulje, jaja
a sve to po prihvatljivim cenama za prosečne Kubance, uz neophodne
bonove. To je bio fleš koji nas je vratio u 90-te (Ne ponovile se).
Žurnim korakom napuštamo ovu četvrt i hitamo ka centru, koji je
našminkan i uglađen, baš za nas turiste.
Tropikana
Kad je bal nek je bal. Sedamo
u crnu « mečku » i krećemo. Prilaz klubu blješti od silnih reflektora I
crvenih lampica. Lakej otvara vrata, I pozdravlja uz naklon. Ulaz je od
65 do 85 dolara. Momentalni gubitak daha. Nećemo se valjda sad povućI,
ovde pred ulazom. Stiskam zube I vadim karticu. Jednom se živi. U cenu
je, kako nam domaćin objašnjava, koktel dobrodošlice, rum, koka-kola,
šampanjac I neko meze. Ulazimo unutra.
-Želite da snimate? - pitaju na ulazu.
-Naravno.
Da ne snimam ko bi mi verovati gde sam bio.
-To je pet dolara, gospodine.
Na
onih 65, tih pet i ne deluje previše. Vode nas do stola, na dobrom smo
mestu. Velika bina okružena palmama I svetlećI natpis TROPICANA.
Karipska varijanta slavnog Mulen ruža, postala je slavna po oskudno
obučenim tamnoputim lepoticama I raskošI kojom obiluje svaka predstava,
tokom poslednjih sedamdeset godina. Osim mnogih ličnosti svetsko krema
koje su boravile u Tropikani, kao gosti, neke od njih su I učestvovale
u programu, među njima I slavni Frenk Sinatra. Uživamo za naše novce
sve dok
ne dodje konobar I obavesti kako smo platili za foto aparat, ali ne i
za kameru. Dodatnih 15 dolara. Ovo je već previše. Definitivno nismo
planirali da potrošimo 150 dolara za dva sata, ma koliko kvalitetnog,
programa. Polazimo, a za nama trči konobar. Molim vas gospodo, ako mogu
da naplatim koktele koje ste popili pre početka programa (a koji su, kako je pisalo uključeni u cenu ulaza). Ovih 20 dolara me je dotuklo. Napuštamo Tropikanu veoma ošišani.E,
zato se kaže da se u Tropikanu dolazi jednom u životu. Mislim da ću
prilikom posete Pariza, poučen iskustvom, Mulen ruž biti zaobiđen u
velikom luku.
Havana I Hemingvej
Kubanci
su toliko ponosni na boravak velikog pisca u njihovoj prestonici, da ga
navode kao najveću znamenitost Havane. Kratak obilazak centra grada
svodi se na posetu Hemingvejevom omiljenom kafiću, Hemingvejevom
hotelu, Hemingvejevom restoranm, Hemingvejevom... , Hemingvejevom...
“La bodeguita del medio” je kafe u kome je Hemigvej pio svoj omiljeni mohito koktel. Već na ulazu vas dočekuje Piščeva fotografija s Muhamedom Alijem. Zidovi su prekriveni
hiljadama poruka I potpisa ranijih posetilaca, i svako ko uđe ima pravo
da ostavljajućI svoja slova na zidu postane deo istorije. Pijenje
mohita na ovom mestu je pravi luksuz. Čaša koktela iznosi 12 dolara.
Vozni park
Vozni park je jedinstven u svetu. Automobili, starijiod 30 godina, famozniold tajmeri, odavno su postali zaštitni znak Kubanske prestonice. Turistima ova vozila predstavljaju užitak za oči, a Kubancima – nužno zlo. Ne verujete svojim očima, kada ugledate taksi iz 1908. kako za nekoliko dolara vozi turiste po gradu. Motorcikli sa prikolicom su izumrla vrsta u svetu, ali ne i na Kubi (Vrlo zgodno rešenje za prevoz čitave porodice, odjedared).
Još jedna atrakcija, “Koko taksi”. Taksi-motor, u formaciji
vozač + dva putnika, upakovan u plastičnu karoseriju u obliku kokosovog
oraha, jarko žute boje. Apsolutno neodoljivo prevozno sredstvo.
Poslednji, ali ne i najmanje zanimljiv taksi prevoz – bicikl-rikše. Ova
vrsta prevoza se koristi kada se nigde ne žuri. Sporost se nadoknađuje
štimungom, tj. Muzikom koja se sa bicikla širi stotinama metara
naokolo. Ako vam hitno treba prevoz, a na vidiku ne postoji nijedan
taksi (što je malo verovatno), slobodno priđite bilo kom autu, i bićete preveženi, uz manju nadoknadu, do potrebnog mesta. U principu, na Kubi se malo ko žuri, pa nemojte ni vi.
Varadero
U
želji da pobegnemo iz haotične Havane, stižemo u Varadero. Ovo
poluostrvo široko par stotina metara a dugačko kilometrima, idealno je mesto za odmor I užitak u pravoj Kubi, baš kako je zamišljamo. Predivna plaža I još lepše more ostavilo nas je bez teksta. Dužina
plaže ostavlja mogućnost da se osamite ispod palme, I uživate u ovom
raju na zemlji. Pazite pod koje drvo sedate da vam kokos ne bi pao na
glavu.
Ulazimo u kafić na plaži. Muzičari spavaju ljuljajući se na stolicama. Instrumente
su naslonili na ogradu. Podne je i pretoplo je da bi se sviralo. Pijemo
nešto hladno, a u pozadini se čuje radio Havana: "Generalni sekretar
UN, je izjavio da su
sankcije USA uvedene Kubi.... " Vesti koje slušaju poslednjih decenija
su iste, a opet svi prislanjaju uši na radio prijemnike očekujući vest
koja će im izmeniti živote. Na desetak minuta prolazi po jedan
automobil. Toliko je tiho i mirno da nam dođe da se zaljuljamo na stolicama i odremamo turu.
-Kupali ste se danas? šokirano nas pita konobar Kubanac.
-Naravno! - Voda je pretopla, a napolju je preko 30 stepeni.
-A ne, mi se kupamo samo leti, a sada je zima. Hladno je za kupanje. Konstatuje Kubanac.
Mnogo su zimogrožljivi ti Kubanci.
Rum
Rum je na Kubi deo folklora i predmet obožavanja. Ređe čist, a češće kao deo nekog koktela, omogućava pogled na Havanu iz pravog-krivog ugla. Prepoznatljive su slike s motivom pijanih kućica, baš kako se vide posle nekoliko čašica ruma. Najpoznatija vrsta je Havana klub
rum, bez koga nijedan turista ne napušta Kubu. Kao deo nacionalnog
blaga, država strogo ograničava iznošenje ovog pića iz zemlje. Jedan turista sme maksimalno izneti 3 litre, ovog, neodoljivog pića (a kome treba više?).
Sastavio sam top3 koktela sa rumom.
Mesto broj 3: Kuba-libre ( slobodna Kuba)
Savršen naziv za piće dobijeno mešanjem američke koka-kole i kubanskog svetlog ruma, uz dodatak limuna i puno leda.
Mesto broj 2: Pina kolada
Iako je zemlja porekla ovog koktela Porto Riko, izuzetno popularan na Kubi. Pravi se mešanjem kokosovog mleka, soka od ananasa i svetlog ruma, uz puno leda. Kada se aranžira s puno suncobrana, slamčica i kriški ananasa.
Mesto broj 1: Mohito
Izvorno Kubansko. Heminhvej je znao šta je dobro. U
šejkeru se izmiksaju listićI mente sa dve kašike šećera i malo sode.
Dodaje se sok od jednog limuna i dosta ruma (po ukusu). Puno leda i
koktel je kompletan. Tri do četiri čaše dovode do faze "pijane kućice". To je mohito, koktel nad koktelima, prema ličnom ubeđenju.
Cigare
Najpoznatiji Kubanski produkt. Secate li se drvene kutije Kohibe, koja je stojala na Titovom radnom stolu? Ova marka cigara je napravljena šezdesetih godina u cast predsednika Fidela Kastra. Danas, važI za najbolju cigaru na svetu. U Havani cena jedne cigare je 20 dolara. I pored toga, turisti ih kupuju u neverovatnim kolicinama, tako da je vlada morala ograniciti broj iznetih cigara na 25 komada, po turisti. Astronomske cene cigara, i siromaštvo u kome živi nacija, nemonovno je dovelo do formiranja crnog tržišta. Na gotovo svakom koraku vas presrecu momci, nudeci cigare po nekoliko puta nižoj ceni. Cigare kupljene na ovakav nacin nemaju originalnu akciznu markicu ni hologram, pa postoji velika verovatnoca da ce vam na izlazu iz zemlje biti oduzete. Pri poseti fabrike cigareta doživeli smo, da su bukvalno iz svake kuce diskretno, krijuci se iza zavesa od policije, mahali kutijama cigara. To su primerci koje ne ispunjavaju stroge standarde po pitanju dimenzija i nabijenosti duvana, a zaposleni ih dobijaju na poklon. Fabrike duvana su obezbedene kao da radi o kasarni a ne o fabrici. Svaki posetilac je pod budnim okom cuvara sve do momenta napuštanja kruga fabrike. Snimanje i slikanje je najstrožije zabranjeno.
Pričali smo o Kubi, jednoj od poslednjih komunističkih oaza, magičnoj i tužnoj istovremeno, koja živi zaustavljena na sredini prošlog veka. Pored sve muke na ulici se peva i igra, ljudi se druže i puše, i zaista deluju sretno u svoj svojoj nesreći. (Zvuči li Vam ovo poznato?)
Ne znam kako vama, ali meni reklama za Heineken svaki put izmami osmeh.
Podsećanje: Na jednom kraju stana žene vrište od uzbuđenja jer su ušetale (walk in) u garderober-sobu, a u drugom kraju stana muškarci padaju u trans kada uđu (walk-in) u frižider-sobu, punu piva.